Dragi naš Ture!
Od kog se danas opraštamo? – Od Tureta, od Branka ili od Đure?
Bolji poznavatelji prepoznaju istoga čovjeka, vječito veselog, druželjubivog planinara (po potrebi iz Osijeka ili Našica, ali uvijek Slavonca) ili raspjevanog pjevača u Zrinjskom ili nadaleko poznatog poslovođu iz Planike u Osijeku.
Početkom daleke 1932. godine, točnije 5. siječnja u Našicama rodio se Đuro Turković. Školovao se, stekao obitelj, prvo zaposlenje , sve u Našicama. Također, krajem 1962. je među osnivačima – obnoviteljima Planinarskog društva “Krndija“ u Našicama.
Poslovođa predavaonice cipela Planika u Osijeku postaje 1967,g, i na tom je radnom mjestu do umirovljenja. Dvije je godine svaki dan putovao na posao u Osijek, a od 1969g. je sa porodicom stanovnik Osijeka. Našicama se je stalno vraćao. Da je autobus planinara iz Osijeka preko Našica krenuo na put oko svijeta, Ture bi autobus zastavio u Našicama jer on mora…- nešto? Rijetko viđena privrženost rodnom kraju.
U Našicama je pri osnivanju Planinarskog društva, izabran za tajnika društva, te ubrzo i za člana Planinarskog odbora Slavonije.
Po preseljenju u Osijek učlanjuje se u Planinarsko društvo Jankovac, a već početkom 1971. godine sa grupom prijatelja-planinara iz Jankovca formira novo Planinarsko društvo Zanatlija. U razdoblju 1979 – 1980 obavljao je dužnost blagajnika, a kasnije u mandatu 1980 – 1984 je i predsjednik društva.
Od prvog dana u planinarenja želio je obići što više planina iz svih krajeva. Među prvima transverzalama obišao je Planinarski put Medvednicom. Upravo zahvaljujući tom pohodu, u budućem planinarskom životu posebno su ga zanimale transverzale. Obišao ih je preko 40: sve slavonske, velebitsku, ostale po Hrvatskoj, te ostalih susjednih država.
Prilikom obilaska planinarskih staza i pohoda upoznao je mnogo planinarki i planinara s kojima je proveo lijepe i ugodne trenutke. Kada ga upoznajete, obično se predstavlja sa više imena- našički Branko, osječki Đuro i planinarski Ture. Prepoznatljiv je bio po šaljivim pjesničkim napjevima i recitalima koje nabraja u valovima na opće veselje sudionika pohoda. Na stazi ste ga mogli uočiti po zanimljivom Kekecovom šeširu punom planinarskih značaka i štapu tko zna kada nabavljenom, išaranom mnoštvom čudnih oznaka, vjerojatno samo njemu prepoznatljivim.
Razne dosjetke iz njega frcaju kao iz logorske vatre. Započetu pjesmu u hodu ili u smiraju ubrzo prihvaća većina planinara, onako bez pratnje instrumenata, spontano i veselo. To pjeva naš Branko, Đuro, Ture..
Planinareći u grupi nikada nije žurio, moto mu je – polako, dan dugačak gazda malo plati.
Bio je planinarski vodič društvenih izleta i markacista.
Jedan je od pokretača bratimljenja planinarskih društava Zanatlija Zagreb, Visočica iz Visokog, Zorka iz Subotice, sa Zanatlijama iz Osijeka.
Godinama je uredno vodio planinarski dnevnik, tako da njegovu planinarsku arhivu krasi pet popunjenih dnevnika sa opisima planinarskih izleta.
Za svoju nesebičnu plodnu aktivnost među planinarima dobio je brojna priznanja – kao planinar u Našicama brončani znak HPS 1968.g. i srebrni znak 1973. g., a kao član Zanatlija – zlatni znak HPS 1976. g., Plaketu HPS 1996.g., srebrni znak PSJ 1982.g. i zlatni znak PSJ 1988. g.
Najveće priznanje svog matičnog društva Zanatlija – Počasni predsjednik društva. dobiva 1988 g. Zadnje planinarsko priznanje primio je 2013. godine od Slavonskog planinarskog saveza- priznanje „Đuro Pilar“ za životno djelo.
Sve dok je zdravlje dozvoljavalo, umirovljeničke dane je provodio u planini družeći se sa planinarima, šireći mladolikost u duši šeretski upozoravajući na umijeća kojima je i ranije razveseljavao generacije planinara.
Dragi prijatelju, sada kada si ugasio posljednju, ovaj puta životnu svijeću, i krenuo na put na koji ćemo prije ili kasnije svi krenuti, markiraj ga da kad dođemo ne lutamo i dočekaj nas kako si to uvijek činio.
Neka ti je vječna slava i Hvala.