Brodsko posavlje zatvoreno je sa sjeverne strane Dilj – gorom (471 m), a sa južne u Bosni, planinom Motajicom (652 m), Markovcem (297 m) i Vučjakom (68 m). Ono ima osobine dobro izražene geografske cjeline otvorene prema istoku i zapadu. Zapadna “vrata” široka su 10 kilometara, a nalaze se između Oriovca i Kobaša, odnosno između ogranka Požeške gore i Motajice. Istočna “vrata” široka su 17 kilometara nalaze se između ogranaka Dilj-gore i Vučjaka. Dužina Brodskog Posavlja između tih vrata u zračnom pravcu iznosi 45 km, a kako je sjeverna granica Dilj-gora i njena dužina je oko 45 km.
Požeška skupina planina, brda i brežuljaka dio je panonskog masiva, koji se tektonskim procesima raspucao i razdrobio u raznim smjerovima. Pojedini dijelovi podigli su se u različite visine ili su se intenzivnije spuštali susjedni dijelovi. Da su dijelovi te stare gromade omeđeni tektonskim pukotinama, svjedoče izvori mineralnih voda i toplica (Lipik, Daruvar, Velika, Breznica i Bizovac). Dilj-gora je građena gotovo samo od tercijarnih stijena. Brežuljci tercijarne građe vrlo su razgranati, šireni u gustu mrežu dolina, dolinica i jaruga, koje međusobno dijele pločasti hrpti. Kako su se snažniji tektonski pokreti zbivali u Savsko-dravskom međuriječju između krede i neogena, najvjerojatnije je Dilj radijalno spušten i poplavljen mladim miocenim i pliocenim morima. S obzirom da se u Dilju na nekoliko mjesta susrećemo s magmatskim stijenama (iznad Matković Male, Oriovčića i Crnog Potoka) vjerojatno je bilo erupcija starijih od pliocena. Današnji reljef je rezultat erozivnih procesa koji su se zbivali u kvartaru.
Dilj je jugoistočna ograda prostrane Požeške kotline, a ujedno sjeverna ograda Brodskog posavlja. Njegova visina postepeno pada prema istoku prelazeći u nizinske ravnjake đakovačke uleknine. Glavno bilo nazivaju stanovnici “medom”, a ono je tu međašnju funkciju imalo u prošlosti. Osnivanjem Vojne krajine, poslije mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine bilo Dilja poprima funkciju međe, zbog toga što je na sjever od glavnog bila formirano područje Slavonije Pronuncijala ili Paurije, a na jug područje slavonske Vojne krajine Granice. Znači “međa” je dijelila dvije političke tvorevine nastale poslije oslobođenja Slavonije od Turaka. Radi te međašnje funkcije, koja je uslijedila iz političkih razloga, cijela planina je dobila ime Dil-gora, od čega je s vremenom postao Dilj.
Ime Dil sačuvano je u potoku Dil, pritoke rječice Glogovice, a svi stanovnici i danas ne kažu Dilj, već Dil, što dovodimo u vezu s glagolom dijeliti (ikavski diliti, a ikavica je dobrim dijelom sačuvana u stanovnika ovog područja još danas).
U geografskoj literaturi susrećemo se s imenom Brodska gora, što su je unijeli u literaturu njemački i austrijski učenjaci, a prihvatili i neki naši (M. Kišpatić). Prema svemu tome bilo bi ispravnije govoriti Dil, iako danas to ime nije sačuvano.
Kada je čovjek došao u ovaj kraj?
Na ovo pitanje teško je odgovoriti jer pisane vijesti datiraju od 12. stoljeća, upravo od onog vremena, kada se provodilo prvo popisivanje u Požeškoj županiji. Mnogobrojni nalazi kao što su Gradac, Gradina, Kula, Podgrad, Budim i dr. upućuju da je ovaj kraj bio dobro naseljen u prošlosti. Budući da je svaka naša stara županija imala po nekoliko utvrđenih mjesta (Gradac ili Budim) da se zaštite od provale drugih naroda, tako je i Požeška županija imala svoje utvrde na jugoistoku u području Dilja. U jednom spisu (listini) od 1163. godine, kad su se označavali međaši posjeda među bosanskim biskupom i plemićima iz Levanjske Varoši, spominje se da međaši prolaze kraj Jalsenka (Ješevik) koji pripada Berislavićima Grabarskim čije je sjedište u Grabarju.
Jedna isprava iz 1339. godine spominje da neki plemić mora dati kao djevojačku četvrtinu svoga posjeda u Koundrovu (Kindrovu). Da bi sačuvao cijelo Kindrovo (malo selo na Dilju),, radije je dao tu četvrtinu svoga posjeda kod Rume uz novčani dodatak. Spominje se da su se zemlje današnjeg Ješevika prostirale do današnjeg Varoša, a prodane su za mali novčani iznos. Iz ovih se primjera može zaključiti da su posjedi u nizini bili malo vrijedni, a brežuljkasti su se mnogo više cijenili. Na Dilju je bilo sigurnije, a mogućnost za ratarstvo i stočarstvo osiguravalo je prehranu stanovništva.
Poslije 1525. godine nastupa borba između Zapoljine i Ferdinandove stranke, a to koriste Turci i pomažu Zapolju na čijoj strani je bio Stjepan Berislavić. Savez s Turcima poštedio je veći dio stanovništva Dilja, za razliku od istočne i zapadne Slavonije koja je davala otpor Turcima, Na opustjelim prostorima istočne i zapadne Slavonije Turci su doveli novo stanovništvo iz Bosne (uglavnom srpske narodnosti).
Koncem 17. i početkom 18. stoljeća nastaju nove migracije stanovništva iz Bosne u Slavoniju. Godine 1697- Eugen Savojski je na povratku iz Bosne povukao mnogobrojno stanovništvo, koje je naseljeno u okolici Broda. Slične seobe bile su i u 18. stoljeću kada niču nova naselja (Gornja Vrba na mjestu Koprivne, Trnjani na mjestu Radovanca itd.). Međutim, veći dio Dilja nije bio masovno naseljavan novim stanovništvom iz Bosne, kao što je to bilo u zapadnoj i istočnoj Slavoniji. Poslije oslobođenja Slavonije od Turaka carska vojska je podržavala zadružnu organizaciju života. Svi zahtjevi pri izgrađivanju granice, a oni su bili veliki, svaljivali su se na seljake – graničare. Cijeli taj teret mogla je podnijeti samo zadružna organizacija s brojnom radnom snagom. Pored obaveze što je morao čuvati granicu, graničar je davao carsku, pukovnijsku i kapetansku rabotu. Za cara je pekao opeku, gasio vapno potrebno za gradnju tvrđava, vojnih magazina, vozio drvo za gradnju čardaka i oficirskih stanova te davao podvoz.
Pukovnija je tražila da gradi mostove, da siječe šumu, da vozi ogrjev itd. Kapetanija je tjerala graničare da gaje dudov svilac, da na Savi dižu nasipe protiv poplava itd. Za sve ovo dobivao je seljak-graničar nagradu koja se sastojala u tome što je imao pravo na eksploataciju zemlje, pašnjaka i šume. On je jedini mogao da krči šume. Seoski pašnjak i eksploatacija šume bili su zajednički svim zadrugama. Po Statutu Granice iz 1807. godine svi su graničari od 18 do 60 godina vojnici. Sva je zemlja bila carska. Svaka je zadruga dobila zemlje koliko je potrebno za održavanje zadruge, zbog toga i nije bilo useljavanja sve do ukidanja Vojne krajine. Stanovnici Provincijala – Paurije su u težoj situaciji. Spominje se u povijesnim izvorima da su išle delegacije u Beč tražiti da se pripoje granice, vjerojatno zato što su graničari pored navedenog dobivali godišnje drva, sol, gradu i dr.
Poslije ukidanja Vojne krajine u veći dio Dilja doseljavaju se Ličani, no ni oni nisu mnogo povećali stanovništvo što je vidljivo iz popisa iz 1857. godine: 11 sela Pocrkavačkog bazena ima 215 kuća sa 1811 žitelja. Razvoj ovih naselja vrlo je spor što se ogleda i u suvremenosti.
…..
prof. Željko Miletić
objavljeno u monografiji “Planinarstvo u Brodu” Teodora Trifunovića, lipanj 1990.g.