Papuk - planina

Vjerujem da ste često puta, i vi, u ugođaju sutonskog predvečerja osjetili u sebi neizrečenu želju da bar načas pobjegnete iz grada (i nemirnog tempa života ovog vije­ka u prirodu, u krošnjaste šume planina, dio izvora ras­pjevanih potoka; gdje nisu potrebni gramofoni i magne­tofoni da nam umjetnim putem dočaraju sreću muzike. Zaista, čovjek se nigdje ne može tako odmoriti, os­vježiti ili osjećati prijatno kao kad provede nekoliko dana ili bar sati u planini, u vječno tihoj i nikad dovoljno upoznato ( ljepoti gorske prirode i svih neizvjesnosti i iz­nenađenja koje ona nosi.

 

Uz krišku domaćeg sira, opružen na travi koja za­mjenjuje stol i stolicu, promatraš igru podnevnog sun­ca s lisnatom šumom, iz koje odzvanja nemiran cvrkut ptica, a jedva osjetljivi povjetarac proljeća raznosi mi­ris plavih ljubica i razblažuje misli zarobljene ljepota­ma.

 

Ako je tako, pođite onda s nama u Papuk, najljepšu planinu Slavonije, da osjetite miris čistoće borove šume, da se uspnete na proplanke i visove, da propješačite dubodolinama i pregazite bistre potoke, da se napijete vode s mnogobrojnih izvora, da osjetite proljeće, mlado i na­smijano, kad kroz prošlogodišnje istrulio lišće zabijele šumarice, iz grma proviruju skromne ljubičice, a na sun­čanim padinama se žute jaglaci. Dođite ljeti da vidite u osvit zore igru jutarnjeg lahora šumom i slike bijelih oblaka u visinama, zadah- nute dahom rosnih trava i mirisom jagoda na šumskim čistinama. S brdskih livada pozdravljaju vas cvjetovi bijelih ivančica, a s ruba šume naklanjaju vam svoje vra­tove plavi zvončići. U visokim krošnjama kriju se div­lje grlice, žuna i djetlić otkucavaju svoje .znakove po su­him granama, a iz duplja starih bukava proviruju vje­verice. Ili volite jesen ― ( riku jelena i prelijevanja tisuću najrazličnijih boja jesenjeg lišća, ovdje u planinskoj šu­mi koja živi po- svojim zakonima. Dođite i zimi kada Papuk, prekriven debelim sniježnim pokrivačem, pokazuje svoje pune i prave draži, da se s njegovih blagih padina na sve četiri strane u društvu planinara ― skijaša i ostalih ljubitelja zime nagledate prizora i krajolika koji je svaki po jedna zanimljiva pri­ča.

 

Dođite.... ! Mi ćemo vas provesti kroz srce Papu­ka, kroz njegov središnji dio, i ispričati vam priču najprije o Velikoj, lijepom planinskom selu Slavonije, sre­dištu i ishodištu planinarskih staza i domaćinu sleta sla­vonskih planinara. Odavde od Planinarskog doma po­žeških planinara poći ćemo zatim preko Duboke do ča­robnog Jankovca ili do Izvora Veličanke, ili do vidikov­ca Slavonije Ivačke glave, ili preko Pliša i Mališćaka do vrha Papuka i dalje do Zvečeva, ili ćemo se zadovoljiti ponekad da se kraj ruševina stare gradine uspnemo na litice Lapjaka i Nevoljaša ili preko Topličke glave sve do Češljakovačkog visa i Krndije.

 

Ispričat ćemo vam priču o Papuku i zato jer se u njegovim njedrima rodila i odgojila prva planinarska misao u Slavoniji, po njegovim padinama su danas ra­zasuta mnoga planinarska društva i domovi, a u njemu se sabiru i ukrštavaju staze svih planinara Slavonije. Prošetat ćemo Papuk- gorom, u pjesmi opjevanoj zelenoj kući mladih partizana koji su po ovim padinama pronosili slavu borbe za slobodu. Susrest ćemo se s mno­gim spomenicima mrtvih heroja i biljezima nedavne slavne prošlosti kao što i ruševine kamenih gradova govore o davno minulim vremenima. (...)

 

To je taj lijepi Papuk, jedna od najstarijih planina u vijencu slavonskog gorja koje okružuje Požešku kotlinu - srce Slavonije. Ako ga pogledamo iz Požege, čije va­lovito polje zatvara ga sjevera, čini nam se kao ogroman bedem, koji se proteže preko 50 .km od Psunja na zapadu do susjedne Krndije prema kojoj se spušta na 'istoku.

 

Stara je to planina, jer geolozi kažu da je izgrađen iz arhajskog gnajsa, tinjčeviih škriljavaca i granita koji uz silurske naslage kremenih filita, grafitnih i kremenih škriljavaca potvrđuju njegov davnašnji postanak od pri­je milijardu godina. Nosi on u sebi i tragove zbivanja prije mnogih stotina miliona godina, tj. iz starog i sred­njeg doba razvitka zemljine kore, mnoštvom okamenina morskih zvijezda, školjki i puževa (Gornji Vrhovci) u naslagama kredne formacije, a na f'liš (pješčeničke for­macije) možda podsjeća i brijeg Pliš kao što i ime Lapja­ka možda- vuče trag od njegovih rudistnih svijetlosmeđih vapnenih lapora iz slojeva gornje Krede.

 

Iz tih vremena potječu i dobro razvijeni morfologij­ski oblici krša kao što su ponikve, ponori, pećine i divlje bujice, o čemu svjedoči put od Duboke do Jankovaca, iz­vor Veličanke, orijaško krško vrelo na Jankovcu te Pono­ri i Uviraljka ispod Papuka, na Papučici i drugdje. Nalazimo u njemu i izljeva vulkanskog kamenja ― kremenog bazalta i andezita ― pa je ovaj naš starac do­živio i gledao usijane provale vulkana, na pomolu prvih tragova čovjeka u novijoj geološkoj historiji tamo prije desetak miliona godina, a o čemu su svjedoci brojna to­pla i hladna rudna: vrela ― Lipik, Daruvar i Đakovačka Breznica s njegove izvanjske strane, te Velika i Duboka s unutarnje, južne strane.

 

Ova duboka starost i mnoge promjene obogatile su Papuk i rudnim blagom, pa su istraživači zabilježili na­lazišta zlata na. području oko Velike, .gdje je još u proš­lom stoljeću bilo i ispiralište zlata s dobrim rezultatima ( 261 gram zlata na 560 kvintala kremenog šljunka). Sje­verno od Velike pojavljuje se olovna ruda galenit (olov­ni sjajnik), na bilu Točak serpentin, a grafita nalazimo uz Veličanlku, Kaptolčanku i .Stražemenački potok.

 

Kad bi se ležeći u bujnoj travi i cvijeću na vrhu Papuka mogli maštom zamijeti u pradavnu prošlost, on­da bi namnse pred očima pokazalo more koje je jedno vrijeme pokrivalo ove krajeve, a iz njega su se izdizali vrhovi Papuka i ostalih požeških gora kao otoci nekadanjeg istočnog kopna, sastavljeni od najstarijih slojeva zemaljske kore.

 

Danas je Papuk pitoma planina obrasla bjelogorič­nom i crnogoričnom šumom, a odlikuje se mnoštvom svojih oblika i prirodnom ljepotom pravoga gorskog kraja.

 

Zapadni dio, koji se odvaja od bila u dvije grane, vrlo je gorovit, a čine ga Dujanova kosa ( Vrani kamen 830 m), Crni vrh 805 m, Petrov vrh 915 m, a na južnoj strani Ljutoč 696 m, Javornik 718 m i Ravna gora 856 m, između naselja Kamenske, Zvečeva, Voćina, Miokovićeva i Daruvara.

 

 

Jezgro Papuka je njegov središnji dio, a čine ga bila Točak 887 m, Lom 883 m, Visoki vrh 882 m, Papuk 953 m, Ivačka glava 905 m, Koprivnato brdo 841 m, Češljakovački vis 820 m, Bazova glava 772 m, Klokočica 743 m, Ja­vor 710 m i Tromeđa, 713 m, gdje počinje Krndija ( najvi­ši vrh Kapovac 792 m) koju neki smatraju upravio istoč­nim dijelom Papuka. Preko ovih vrhova teče i dio Sla­vonske planinarske transverzale. Iz ovoga visokoga, gorskog lanca s jakim strminama alpinskog značaja odvajaju se .prema jugu i sjeveru šu­mom obrasle gorske kose i prohodne dubodoline kojima se slijevaju, kao iz kakvog bazena, mnogi potoci i vode tekućice. Izvori i gorska vrela dolaze u svim visinama ( Kneževa voda 820 m), .a temperatura im dokazuje ku­da se sve kreću ove vode podzemnice (Lipik 610, Daruvar 450, Velika 280, Duboka 15―180, izvor Veličanke 80, Jankovačiko vrelo 9°C).

 

Bogatstvo Papuka čini njegova bujna flora i fauna pa je uz planinare, lovce i ribiče on veoma interesantno turističko područje Slavonije, a njegovim unakrsnim dobrim cestama dolaze i prolaze brojni izletnici, posje­tioci, turisti i radni ljudi da u mnogim odmaralištima i planinarskim domovima nađu mira, svježine, odmora i zdravlja...

* * *

Najzanimljiviji i najbliži put iz Slavonske Požege u sr­ce Papuka vodi kroz romantično selo Veliku, pored Zve­čeva i Kutjeva jedno od najprivlačnijih visinskih nase­lja koja su se smjestila u dubokim južnim dragama. pla­nine na rubu Požeškog polja.

 

Do Velike ćemo doći 12 km dugom asfaltnom ces­tom iz Požege kroz sela Mihaljevce i Trenkovo. Ovo no­si ime nekadašnjeg vlastelina baruna Franje Trenka, la­koumnog aristokrate i pustolova, poznatog u historiji po njegovoj pandurskoj četi sastavljenoj od slavonskih haj­duka, s kojom se borio na strani Marije Terezije po razli­čitim bojištima Evrope. Njegov avanturistički život po­služio je kao tema za mnoga strana i domaća literarna i muzička djela, a barokni dvorac, sagrađen u 18 stolje­ću, stoji još i danas ( prilično zapušten) usred sela u pro­stranom parku pored ceste, a ide u red najzanimljivijih nekadašnjih gospoštija požeškog kraja.

 

U Velikoj (273 m/nm)

 

Svojom impozantnošću i svježim gorskim zrakom zadivit će nas već izdaleka Papuk, u čije se dvije planin­ske kose zavuklo ovo oko 3 km dugo selo. Oko nam za­pinje o grebene strmoga Lapjaka (669 m) s koga nas po­zdravlja stari grad kao spomenik davne prošlosti ovoga kraja. Na davna vremena podsjeća nas i velička župna crkva sv. Augustina koja sa svojim tornjem dominira naseljem, a spominje se već u 12. stoljeću i misli se da su joj osnivači augustinci. Dokumenti 14. vijeka navode uz crkvu na sjevernoj strani i veliki franjevački samo­stan koji je za vrijeme turske vladavine bio centar vjerskog i prosvjetnog života cijele zapadne Slavonije pa i jednog dijela Bosne. Neko je vrijeme ovdje bilo sjedi­šte bosanskih biskupa, a dvojica su pokopana u kripti crkve, o čemu svjedoči spomen-ploča u zidu. Godine 1640. spominje se u veličkom samostanu »gymnasium« sa 40 đaka, a u spomenicima kulturnog rada bosanskih franjevaca navodi se 1653. godine da u Velikoj postoje sjemeništa i gimnazije (seminaria et gymnasia) za kle­rike i svjetovnjake. U ovom samostanu se školovao i Lu­ka Ibrišimović, narodni junak ― oslobodilac Požege od Turaka, i bio mu gvardijan i vršilac biskupske dužnosti. Za cara Josipa II godine 1802. veličkli fratri sele u Požegu, a samostan mijenja, gospodare i služi u različne svrhe najprije je škola, pa hotel za kupališne goste, te .1918. neki sanitarni objekt, dok nije konačno 1924. porušen i građevni materijal rasprodan.

 

Crkva je dvaput izgorjela, osobito 1692. u toku bor­be protiv Turaka, pa je kod obnove izgubila svoj stari gotski stil. Crkveni toranj je sagrađen 1742. u obliku puškarnice, jer u tursko vrijeme crkve nisu imale tor­nja. Sadašnji oblik krova dobio je 1842. godine. Na stara vremena spominje nas i govor mještana ― starosjedilaca: narječje štokavsko, govor ikavski sa sta­rim akcentom: voda, lopata, kopriva, sikira, kako se go­vori u hrvatskim podgorskim selima, od Kutjeva do Stražemana.

 

Iza željezničke stanice na zapad, odmah pri usponu na brežuljak prema selu Radovancima, pronađeni su u vinogradu rimski grobovi i u njima razni predmeti iz to­ga doba kao ostaci stare kulture Rimilj ama koji su gos­podarili i ovim krajevima. Ako bismo doputovali u Veliku, željeznicom, pješaku će kroz cijelo naselje skratiti put žuborenje bistrog po­toka Veličanke koja se na sve moguće načine, preko sla­pova i brzica, rasipa selom. Jedni su je proveli kroz dvo­rišta, drugi kroz vrtove, sad žubori ispod kućnih prozora, tamo tjera mlinove »kašikare«, a preko nje vodi sto­tinu brvi, prijelaza i mostića. Pored njenih obala poreda­le su se uz cestu kuće u sjeni mirisavih voćnjaka. U gornjem 'dijelu sela nalazi se pored crkve ugosti­teljski objekt, iza kojega se dijeli put ― lijevo uz Veličanku na Jankovac i preko Slatinskog Drenovca dalje u Podravinu, a desno, uz njen pritok Dubočanku. pored Toplica do Duboke odnosno Jezerca.

 

Poznatim izletištem i ugodnim odmaralištem nije učinila Veliku samo njena idilična okolina nego još više njene Toplice ― izvori termalne vode, smješteni iznad sela, na podnožju strmog obronka Topličke glave (464 m), a uz samu obadu Dubočanke. Visina nad morem iznosi im 296 m. Toplice su bile poznate već u tursko doba pod imenom Ilidže, kasnije ih spominju budimski sveučilišni profesori Piller  Mitterpacher u svom putopisu »Iter per Poseganam Sclavoniae proivinciam«, pisanom latins­kim jezikom 1783. godine, a uvrštene su 1845. i u popis mineralnih vrela Austro-Ogarske. Navodi ih i V. Klade u svom »Prirodnom zemljopisu Hrvatske« (Zagreb 1878.g.) kao i Liječnički vjesnik iz 1894. godine. Čitavo jedno pjevanje posvetio im je naš pjesnik Franjo Ciraki u svom idilskom epu Jankovo ljetovanje (Požega. 1905.).

 

Terme imaju dva jaka vrela koja pripadaju magnezitnim vodama. Sastav im je magnezijiev hidrokarbonat, reakcija alkalična. Voda je slabo mineralizirana, ali za to sadrži relativno znatne količine teških metala (olovo cink, kositar, bakar, barij, stroncij, brom, jod, mangan aluminij ) pa je pogodna za imunitet organizma prema raznim infekcijama povećavajući baktericidno djelova­nje krvi. Voda je bistra, bez boje, mirisa i okusa, salinitet iznosi 0,294, radioaktivnost 0,699 ME, temperatura na vrelu je nepromijenjena od mjerenja 1783. do danas iznosi 28,20C. Starije tvrdnje da voda sadrži alauna nisi točne.

 

Pogodna klima požeškog kraja, koji pripada u top­lija područja kontinentalnog dijela Hrvatske, s najma­nje padavina u ljetnim mjesecima, i proljećem jednake toplim kao i jeseni, te brzim razvedravanjem na prije­lazu iz proljeća u ljeto pridonijela je da su se Veličke terme rano razvile kao odmaralište i ljetovalište.

 

Nad nekadanjim prirodnim bazenima izgradio je već prije kojih stotinu godina natkriveno: kupalište vla­stelin Eugen Biro, lijepo ga uredio i okružio crnogoričnim parkom, te su u ovaj »Alaunbad«, kako se naziva na razglednicama iz 1900. godine, dolazili na ljetovanje gosti iz cijele Monarhije. Poslije 1918. godine, odlaskom porodice Biro u Mađarsku, kupalište prolazi kroz mno­ge ruke, dok ga napokon 1934. ne otkupljuju vojvođan­ski industrijalci i osnivaju tvrtku »Stefan i Juričić« za oplemenjivanje tekstilnih sirovina, jer se pokazalo da se u ovoj vodi kvašena kudelja i lan te izrađena svila oplemenjuju prirodnim putem dobivajući posebnu me­koću i sjaj. Ne držeći se svog ugovora, unatoč protesti­ma požeških građana, oni ruše kupališnu zgradu, pregrađuju bazene za natapanje konoplje, narušavaju prirod­ni ambijent i zagađuju okolinu. Za vrijeme prošlog rata izvori su još više stradali, dok ih nisu preuzeli nakon rata požeški planinari, očistili i uredili kao otvorene ba­zene za kupanje tako, priveli ranijoj svrsi. Danas su To­plice lijepo uređene brigom Turističkog saveza općine Slav. Požega i postaju svaki dan sve posjećamiji objekt u Velikoj, koja se pretvara sa. svojom bližom okolinom dolinom Dubočanke, u ugodno odmaralište. (...)

* * *

objavljeno u monografiji " S požeškim planinarima Papuk- planinom", autor Antun Petković, 1965.g.